Prilikom projektiranja sustava linearnog gibanja, inženjeri imaju dva primarna izbora u recirkulaciji linearnih vodilica ili profila. Odabir pogrešnog sustava linearnog kretanja može biti skupe pogreške, što rezultira projektiranjem ili strukturnim promjenama, lošim performansama strojeva ili prevelikim komponentama s višim troškovima. Iako oba okrugla osovina i profilirane tračnice mogu biti prikladne opcije za većinu aplikacija, obično postoji nekoliko kriterija koji diktiraju koja je tehnologija prikladnija.
Okrugle vodilice su izumljene 1940-ih i primijenjene su uspješno u gotovo svakoj industriji od njihovog početka. No, njihova ograničenja u čvrstoći prisiljavaju proizvođače precizne opreme, kao što su strojni alati, da koriste strojne načine ili križne valjke kako bi se postigli potrebni kapaciteti opterećenja i točnosti. Uvođenje profiliranih željezničkih vodilica u 1970-ima ponudio je manje skupo i manje vremena, pružajući visoku nosivost i visoku krutost u relativno kompaktnoj omotnici. No, za dizajnere odluka o upotrebi okruglih osovina postala je manje jasna, budući da su profilirane vodilice prikladne za mnoge aplikacije koje su bile pokraj okrugle osovine. Kao rezultat toga, odluke su, i ponekad i dalje, temeljene na prošlim uspjesima (ili neuspjesima) s određenom tehnologijom. Srećom, postoje neki ključni kriteriji izvedbe koji mogu voditi izbor između okruglih osovina i profiliranih tračnica i uzeti nagađanja iz početnog odabira.